Superoperater

Spavalica


Branislav Filipović

Samo je želeo da spava. Lišen zanosa, a opet umoran, strašno umoran, gospodin Moritz ležao je na svom krevetu. Bilo je već rano jutro, a muva, ni u čem čudesni vesnik banalnosti, obletala ga je iz sekunda u sekund. Nije se radovao nedeljnom jutru, danu u svojoj celosti, voću, mleku, gradskom parku (menažeriji bez životinja), premladoj devojci, cigaretama. Želeo je, o, kako je to samo želeo, da spava. Mirno, nenametljivo, može i bez hrkanja, umiljato, građanski poželjno. Muva ga je svakih pet sekundi budila dajući mu do znanja da ne može tek tako da utone u san, u poslednju nežnost, u toplu sigurnost, jer gospodin Moritz je, dodajmo, paradoksalno i protivno opštem znanju, lepotu sna izvodio iz (izvesnima sumnjivog) stava da san neodoljivo podseća na stanja pre ili izvan života. Tek, da bi dokazao svoju rešenost, gospodin Moritz uzima pištolj i u nastupu paroničnog poimanja pravde i razvijene jutarnje histerije puca sebi u glavu. Tada ostavlja muvu, i odlazi da spava, srećan, nasmejan, pomalo uzbuđen. Zaspao je radostan, kao nikad do sad. Dva dana pre toga zapao mu je za oko, u nekom nedeljnom listu, članak izvesnog psihologa (odmah pored rubrike pod naslovom «Tihi kikot Franca Kafke») koji je savetovao svog nervno raspetog čitaoca da se uvek treba boriti za svoje ideale i svoj san.

15.10.2004. u 02:25 | 3 Komentara | Print | # | ^

ISTINITA PRIČA, NALIK LEGENDI

Ovo je priča o najvećem hrvatskome sinu.
A to nije ni Tuđman, ni Tito, ni Goran Višnjić, a ni imenjak mu Ivanišević.
Ovo je priča o najvećem hrvatskom sinu Vojvodine.
Ime mu je Tomislav Plemeniti Žigmanov.
Dete sa peska.

Nije vam on, štovano čitateljstvo nikakovi junak, niti tajkun, niti političar, niti ratni heroj, niti tv zvezda, a ponajmanje estradna pojava.
A, ipak, je najveći hrvatski sin?

Tomislav Plemeniti Žigmanov vam je moderni Robin Hud, jer pomaže slabije, ali i esencija Dobrote, u onom najplemenitijem, u skladu sa titulom, smislu.
Neću vam ga opisati (visok je toliko i toliko, teži ovoliko, kosu dužu češlja ovako), jer ovo nije nacrt za izradu Kipa zaslužnim borcima.
Neću ga ni citirati. A neću ni hvaliti.
Pokušaću se distancirati od svega okolo sebe i samo posmatrati tu razmenu energije između njega i drugih ljudi.

On daje podršku hrabrima, hrabri ih.
Pruža pomoć nemoćnima, hrani ih.
On daje savete pametnima, prosvetljuje ih.
On vodi, drugi ga slede.

Ali poenta svega je njegova skromnost, njegov mir i duhovnost.
Tomislav je filozof. Da ne bude zabune. Nije svećenik.
Ali i pesnik, književnik, novinar i urednik.
On je filantrop i savetodavac.

Svim mojim prijateljima, ali i poznanicima on je neprijatelj.
Jer se osećaju ugroženima.
Ogoljenima.
Njihova podlost biva ismejana.
Njihova zloba pokazana.
Njihova pohlepa zgažena.
Tomislav je taj koji gramzivost u njima ruši.

On iritira svojom pojavom, jer se osmelio, o kakav junak, da priča hrvatskim jezikom, u sred Srbije, kako se Subotica nekad u bunilu naziva.
On priča na hrvatskom, ali i piše.
Uređuje hrvatski radio program, piše i analizira članke o Hrvatima.
Koji su manjina.
A manjina je uvek, ma kakva i ma gde bila - ugrožena.
Zato je on Robin Hud.

On stoji ispred Crkve, nedeljom u 10 i prodaje hrvatske novine.
Iako mu prete razbijanjem "ustaške gubice".
On je, dakle, hrabar i zato je najveći sin.

Njemu smrću preti radikalsko ministarsko zbunjeno, ali krvoločno pseto Vučić, ali on i dalje uređuje dvotjednik na hrvatskom jeziku.

On je koordinator projekata na, kako on kaže 'Otvorenome sveučilištu', daje potporu mladima (a njima uvek treba potpora), hrabri i savetuje borce protiv rata, a sam je najglasniji.

Sve to u srcu Srbije. Subotici.

Tomislav je napisao tri knjige poezije. Od kojih sam jednu i grafički opremio.
Evo šta kaže Lazar Razora - Nakon knjižice refleksivnih stihova "Raskrivanja", profesor filozofije Tomislav Žigmanov se priklonio zapisima naslovivši ih "Efemerije svakodnevlja" u kojoj razrađuje fenomenologiju raspadanja miloševićevskog režima. Doživjela je dva izdanja, jedno u Subotici, a drugo u Zagrebu. Prije mjesec dana tiskana mu je knjiga ikavskih stihova "Bunjevački blues".

O njemu pišu domaće i svetske novine, on piše za domaće i svetske novine.
Njega pozivaju domaći i strani mediji za ocenu situacije ili analizu dešavanja, i zato nije čudo što sam u jednoj anketi na mesto gradonačelnika pomenuo upravo njega. Ima li boljeg reprezenta Subotice od njega? Da li tu specifičnost i multikulturalnost Subotice može da dočara iko do on?
Ni Sinalco ni Pionir, niti bilo koji političar, iako se trude, ne umeju ni približno.

Ponekad navečer, kada se vraća s puta, ovakovim sms porukama zna iskazati svoje emocije:
***
DAN KOPNI...
SPUŠTA SE MRAK.
PANONIJU CIJELIVA NOĆ.
DAN ĆUTI SVLAK.
MENI JE NA PUT POĆ.
SAMO DA MI JE DOMA DOĆ.
***


Tomislav Žigmanov je MOJ PRIJATELJ!


***
O njemu više pročitajte na izabranim domaćim i svetskim internet stranama:

www.helsinki.org.yu/focus_%20text.php?lang=en&idteks=1302

www.cmk.org.yu/linkovi/informator/ 01_12/rezimei/broj_06_7.html

www.hic.hr/dom/293-4/dom04.htm]hic.hr

www.ex-yupress.com/vjesnik/vjesnik49.html]ex-yupress.com

www.osepsee.net/7.htm]osepsee.net

www.magyarhirlap.hu/cikk.php?cikk=87801

www.nol.hu/cikk_print/333275/

www.nspm.org.yu/Izdanja/nbmulti_rezimei.htm]nspm.org.yu

www.hhdn.org.yu/biblioteka/biblioteka_3.htm

www2.arnes.si/~ljinv16/pakt/OtherInfo.htm

www.tippnet.co.yu/zig/952/zig25.html

www.medienhilfe.ch/News/2004/SER/ANEM2004/0401025.htm

www.zvonik.org.yu/412/zv07.html

www.gewi.kfunigraz.ac.at/csbsc/ documentary_report/Addresses_Yugoslavia.htm

www.eurozine.com/pdf/2004-05-25-novaistrasum-en.pdf

www.danas.org/programi/ dnevnik/2003/05/20030524161028.asp

www.memo98.sk/en/index.php?base=data/ newsletter/6/serbia_jan2004.txt

www.hhrf.org/monitor/007yug.htm

www.danas.co.yu/20021015/terazije.htm

www.senzor.org.yu/site/en/reports/jan_2004.htm

www.yurope.com/zines/republika/arhiva/98/179/179_21.HTM

www.citizenspact.org.yu/ docs/Annual%20report%20GS%202002.doc

www.rferl.org/reports/ balkan-report/2004/01/4-300104.asp

www.ecmi.de/doc/download/report_37.pdf

www.hri.org/news/balkans/rferl/2004/04-01-27.rferl.html

www.univie.ac.at/spacesofidentity/ _Vol_3_3/_HTML/Petsinis.html

www.peaceproject.at/PPdocs/report_Belgrade_eng.pdf

www.photonino.com/03/01/CNCPart1/Komentari.html

www.e-leusis.net/Monograficos/ entrevistas_ver.asp?id_monografico=88

©2004 Google


p.s. moraćete kopipejstovati adrese, ne uspeva mi linkanje :P

14.10.2004. u 02:09 | 1 Komentara | Print | # | ^

DA NIJE LJUBAVI


da nije tog glupog osećaja ljubavi.
da smo, kao što nismo, savršena bića, androidi pak, da ne trebamo bliskost, da ne osećamo strah, čak i kad smo sami.

tada bismo lepše živeli.
možda ne bi bilo, štatijaznam, veselo i ugodno, ali bismo lakše živeli.
da smo androidi.
kada bismo mogli sami. bez ikoga. partnera, dece, prijatelja.
da su nam svi samo saradnici, pomoćnici, kolege i komšije.
da nema emocija.
kako bismo tada radili. ceo rokovnik plusevima obeležili.

da nema ljubavi.
da nema patnje, očaja i ljubomore. da nema te proklete želje.

možda 3004. godine i bude nešto od toga.
možda će ljudska rasa biti, naprosto, superiornija, te neće trebati emocije.
možda se napravi on/off prekidač koji ćemo isključiti i bezbrižno (je li i bezbrižnost emocija?) raditi.
raditi, graditi, zaraditi.

koliko samo lepih ljubavnih pesama.
evo jedne:

FRIDAY I’M IN LOVE

I don’t care if monday’s blue
I don’t care if monday’s blue
Tuesday’s grey and wednesday too
Tuesday’s grey and wednesday too
Thursday I don’t care about you
Thursday I don’t care about you
It’s friday I’m in love
It’s friday I’m in love

Monday you can fall apart
Monday you can fall apart
Tuesday wednesday break my heart
Tuesday wednesday break my heart
Thursday doesn’t even start
Thursday doesn’t even start
It’s friday I’m in love
It’s friday I’m in love

Saturday wait
Saturday wait
And sunday always comes too late
And sunday always comes too late
But friday never hesitate...
But friday never hesitate...

14.10.2004. u 01:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

O blogerima i blogerkama :)


može li se zaljubiti u blogericu?
može.

zašto volimo neke romane, članke ili filmove?
jer smo zaljubljeni u ono što smo pročitali, u ono što je pisac dočarao, probudivši u nama neke setne uspomene.

mnogo sam FALIO ovaj blog među prijateljima, čak osnovao svoj, i čitao noćima.

kliknem neko ime, pa od maja do danas. udri i čitaj.
ima svega i ima svašta.

ima dosadnjakovića i onih patetičnih, onih koji bi da se po svaku cenu svide i osvanu na KUL listi, ima i duhovitih, ali i pametnih.
ima novih nada hrvatskog novinarstva (kolumnista, analitičara, esejista, istraživača), ima novih pisaca i pesnika. ali i pesnikinja (ruza).

rešio sam da ubuduće počesto ANALIZIRAM blogere i njihove uradke, i svaki blog će biti posvećen jednom blogeru/blogerki (blogerici). :P

do sada, moje najveće impresije je probudila ŽENA ČIJE IME KLIČEM, a to je naša PTICA - trkačica.
i smejem se i patim sa njom, uživam u svakoj rečenici, u svakom zapažanju, misli, ideji.
tako je autentična, hrabra, lucidna.
iako sam je zaprosio :) zbilja bih voleo da je vidim negde na kavici. :P

opširnije o njoj, ali i svima ostalima u narednim blogovima.

12.10.2004. u 15:18 | 4 Komentara | Print | # | ^

Klikeri


«Eto, od kada sam se oženio, ovo mi je prvi izlazak u grad, majke mi. Grooozno je. Tamo gore neki tehno, sve neka deca...» - podrignu i otpi novi gutljaj piva iz flaše.
I tako već satima. Mrsko mi da pričam. Ja i kad izađem u grad, imam nameru da ćutim. Da posmatram ljude, da gledam zidove, ukrašene ili gole, da popijem neko piće, možda pojedem nešto. Sa ovim dosadnjakovićem sam se nekad družio, kad sam bio klinac, u međuvremenu se on, kao što reče, oženio, eto, prestao je da izlazi, eto, sad je počeo, ali, eto, taj mrski tehno ga je oneraspoložio. A to, uzgred, uopšte nije tehno. Sve što je bučnije, a vikendom je sve i svugde bučnije, nekome je naprosto tehno. Ljudi tako olako lepe etikete.
Njega, Oženjenog, poznajem oduvek. Nikad se nismo dovoljno zbližili, a ni udaljili. Sve u svemu bleda situacija. Kad je bio mlađi, imao je velike priče i velike snove. Izgleda da je sve to nestalo u vazduhu, da su se sve te reči izlizale, da je ostalo samo ovo smrdljivo pivo koje cevči i ovaj tehno od kojeg se boji. Mrsko mi da ga pitam za ženu i decu, ako ih ima, mislim decu, a o poslu mi se tek ne priča. Ne znam tačno gde radi, ali znam da nešto gadno šljaka. Slobodno mogu reći – u mom kosmosu, on je čisti luzer.
Sa njim je i Glumac. Više se niko i ne seća njegovog pravog imena, umesto toga za sve nas on je samo i uvek – Glumac. Od malena je gledao i prepričavao filmove, vešto skidao aktuelne filmske trendove, uključujući i način češljanja, treptao je u treperavim bioskopskim salama i čak pet puta pokušao da se upiše na Akademiju, ali, eto, nije. To je velika gorčina u njemu. On to vrlo vešto izbegava pokazati, ali o tome se, jednostavno, ne priča. Jebi ga, moraće da shvati da nije te sreće, tog talenta, te sudbine i da prihvati svoj kancelarijski posao u nekom lancu prodaje magle. Zanimljivo je sve to. Ljudi ga, ipak, gledaju sa nekim poštovanjem, naposletku i taj nadimak ga prati, izgleda da ljudi cene trud, pa čak i onda kad ne daje rezultate.
Oženjeni mlati glavom, kao pogođen je od strane pesme, sad više nije tehno. Glumac podvrće kragnu, gladi kožnu jaknu, gledam ga, dođe mi kao mladi Elvis. Mislim, zulufi i taj keramički osmeh.
«Šta misliš o Tarantinu?» - pita me i ispijajući sitan gutljaj džina ili šta već pije, očekuje iskren, podugačak odgovor na ovo pitanje.
Ja se smešim, pa se nasmejem, a onda me uhvati napad smeha. Jebi ga.
«Pa šta je smešno» - malo je zbunjen.
«E, jebote, koje ti je pitanje, u subotu, u tri iza ponoći, svi smo pijani i naduvani, buka je takva da držim gaće da mi ne spadnu i sad očekuješ neki monolog o jebenom Tarantinu» - sve ovo, ali kroz smeh.
Posle mi kažu da se priča o meni kako sam strašno nadrkan baja. A nisam majke mi, fin sam kao najfiniji pamuk. Samo ne volim folirante i luzere. Koji se pretvaraju da su kul. A igrali smo klikere, kad smo bili mali. Nas trojica. Sve sam im odneo. Pobednici se valjda poznaju na samom početku.

12.10.2004. u 03:03 | 2 Komentara | Print | # | ^

O ženskoj lakovernosti i muškoj prirodi


frendicu mi satire depresija.
skroz!
tip za kojeg je mislila da bi mogao konkurisati «na duge staze» pokazao se losim i na sto metara (bez prepona).
sve je pocelo simpaticnim, polupijanim, neobaveznim upoznavanjem u lokalnom okupljalistu mladih.
spika, pusa, broj mobitela, kafa, pa opet kafa… pa fuck!
i to je bilo to (s njegove strane)!
hm, stvar bi bila puno jednostavnija da mi se, draga moja, nije uhvatila kao stukica na udicu, da bi na kraju ostala «na suvom» (s rasturenom gubicom, od mamca!).
i opet cemo sve to pripisati zenskoj lakovernosti i naivnosti i muskoj – prirodi?
naime, mnogi su joj rekli –
«to ti je muski rod – takvi su i sta sad mozes!»
tesko se sloziti s tim ako ti je, nakon svega, emotivna energija jacine mokrog upaljaca! bilo bi mnogo jednostavnije zakljuciti temu da se radilo o nekoj praznoglavoj glupsici koja je poput lokalnih sponzorusa usla u uzi izbor i «dobila po picci», ali – cura je pametna, lepa, vrlo kreativna i jos uspesna u svom poslu.
pa, gde je onda kvaka???
svi su je zivi pokusali utesiti, cak i njegovi frendovi, koji su joj govorili ono poznato – «tipovi ti se boje takvih zena!»
kakvih to, do vraga??? i zasto???
to sto je vrlo privlacna cura (i tako se i oblaci) – ne znaci da je kurvetina!!!
to sto je uspesna u onome sto radi – ne znaci da ce te zaseniti svojim vrlinama!!!
to sto je zver u krevetu – ne znaci da je «laka roba»!!!
iskustva su pokazala da filozofija tih muskih «strahopizdeca» glasi: «to sevi, a zeni se umiljatim, nenametljivim, dosadnim i «pristojnim» devojcurcima!» poserem se ja na to! koji ce ti kurac anemicno celjade u kuci koje poput covecje ribice ne izlazi iz rupe, kad sa strane sevis takvu «opasnu» robu.
da, naime, tip je zauzet, tj. u «dugogodisnjoj» vezi s marljivom studenticom, koja izgleda poput van gogh-ove «mrtve prirode». ona sigurno ide nedeljom u crkvu i clanica je lokalnog folklornog drustva, ne boji kosu i vec zna kakve ce haljine nositi njene deveruse. ona mu dodje kao «sigurnosna mreza», njoj ne treba nista dokazivati, ona je tu, po osamstoti put, ispod njega, u misionarskom polozaju, blazene face, ceka da joj dragi uputi znak da je gotov pa da se izmigolji i zagrli ga na kraju, sretna, misleci kako je lepo kada (samo) dajes. nemam nista protiv te curice, ali bi zato njega osudio na dvestotinjak sati rada u zenskom zatvoru, bez nadzora cuvara, na nekom odeljenju zlocinki-nimfomanki. pa da te onda vidim, frajeru!
moja frendica nije poput pijavice koja bi svakom normalnom frajeru siljila nerve! tip joj je, nakon odlicnog fucka, lezao u narucju, istresao svoje najintimnije misli, zalio se na svoju «monotonu» vezu i na vlastitu sjebanost celom situacijom. na tu monodramu pada svaka normalna zena, jer nema nista pogubnijeg za aktiviranje zenskog emotivnog gumbica od sjebanog i uplakanog muskarca u zagrljaju. no, kada ti taj isti «muskarac» tri dana posle jedva uputi pozdrav, sedeci na jutarnjoj kafici s muski drustvom, pocinjes pucati po svim savovima. nakon par takvim mucnih susreta, ponovo se desio «susret medju plahtama», «sorry-sorry spika», hit singl s njegove top ljestvice - «ja sam jadan i izgubljen!», a ona je preko svega prosla, nadajuci se da ce napokon shvatiti kako je bas ona stvorena za njega i ostaviti «mrtvu prirodu». utopija, jel' da?
tipu kojem si «dala», a da ti u pocetku nije previse smetalo sto je zauzet, nisu bas jasne tvoje «plemenite» namere. nastala situacija zbunila bi i don juana, jer kako shvatiti malu koju posevis od prve, a kasnije provalis da je ona u stvari «dobra cura» koja ispod te femme fatale – maske zudi za nekim ko ce je nakon fucka nazvati i rastopljeno cvrkutati u slusalicu.
trenutna situacija nije ni malo zavidna. oboje izlaze na ista mesta i susrecu se skoro svaki dan. vikendom izlaze u isti klub, ali, kontakti su svedeni na minimum. iako tvrdi da joj je muka od takvih tipova, drustvo se kladilo da ce ponovo posrnuti kada se gospon, ohrabren alkoholom (citaj – oblokan!) odvazi na «siguran fuck» sa opasnom pickom. sudeci po cinjenici da mu trenutno devojka zivi daleko, u svom malom, zasticenom rezervatu, scenario se unapred zna. kao – «trosicu ovu dostupnu kada mi se digne, a kad mi dodje draga – nabacujem «good guy» facu, oblacim majicu s kragnicom i listam s njom merkator kataloge!» da, vrlo, vrlo duhohohohovito…
samo, steta sto je «ova dostupna» zena moj najbolji prijatelj i znam da ne zasluzuje takav tretman. ona ce morati proci, kao i 90% zenske populacije, barem jednom u zivotu, «skolicu za preljubnicke luzere». ovih ostalih 10% zenica upravo sedi sa svojim «najdrazim», glave naslonjene na njegovo rame i bas mu pokazuje, na strani 32., krasni klizni ormar za buducu spavacu sobu.
«dragi, sta je? nekako si odsutan... zar ti se ne svidja moj izbor?»
«ma, neee, draga! samo razmisljam...o... o... tom krasnom...ormaru...cija vrata tako... klize...»

10.10.2004. u 23:07 | 3 Komentara | Print | # | ^

Ain't got no time

ain't got no time
ain't got no time at all
to dedicate to you
but only for a while
what can i do
'cos you know
it doesn't matter with or without you
as long as i'm strumming towards you
yeah i don't wanna occupy you
let me be your friend

10.10.2004. u 23:01 | 2 Komentara | Print | # | ^

SOFTVER.RTF (Prva ljubavna blogerska priča)

Filip se veselio nad tastaturom. Sastavio je spisak softvera koji bi trebalo nabaviti za novi projekat monitoringa manjinskih prava u Srbiji... a da, malo je to duža priča, pa ćemo ispočetka.
Sreo Filip na ulici neku Eni, koja po Blogu vileni, a koju je prvi i poslednji put video na nekom omladinskom debatnom kampu tamo negde leta 2000. na Lastovu. Iako se ona toga, jel'te, sad ne seća. Ona je tada imala dvadesetak, znači sad je... u, već je tol'ko prošlo... znači, sad ima negde 24-25. Saznao je da studira sociologiju i da je aktivna u nevladinim organizacijama, u slobodno vreme piskara po netu i zasmejava ljude. I sad hoće da monitoriše manjinska prava u Srbiji, recimo. Pare daju neki Skandinavci, hoće i za honorare i za opremu, al' je uslov da se koristi legalan softver. Pa je sad Eni trebalo da popiše softver da se nabavi za projekat. Imala je neobuzdane usne i uopšte sva je bila lepuškasta, te joj je Filip rado ponudio pomoć oko pravljenja spiska softvera.
Dogovorili su se da se nađu sutradan u "Mornaru", koji posle renoviranja izgleda mnogo osvetljeno. I tako je Filip saznao da projekat zapravo još nije ni smišljen. Ko treba da ga smisli? Naravno, Eni. Eto razloga za produbljivanje saradnje.
Došlo je dotle da je na kraju Filip istripovao ceo projekat, sa sve štampanom brošurom i dokumentarnim filmom. Za dokumentarac bi on uzo pare, za uređivanje brošure ona, i tako svi srećni i zadovoljni. Doduše, u tom trenutku nije imao pojma o čemu bi bio dokumentarac, ali nije se mnogo sekirao - kad bude trebalo da se snima, smotaće jedan pa će već nešto smisliti.
Ostalo je još samo da se napravi spisak softvera. Filip je ustao već u deset da ga otkuca, pa je seo za kompjuter, izabrao Courier New i rešio da fajl prosto nazove softver.rtf. Razmišljao je da ga nazove software.rtf - čita se isto - ali softver je bilo baš kul. I kad je imenovao fajl i iskrckao svaki zglob na prstima pred početak kucanja, u refleksiji na monitoru prošetala se Eni, njemu iza leđa. Ovaj monitor se u poslednje vreme baš nagledao golih devojaka kako idu u kupatilo.
Kad je iskucao spisak, snimio ga je na disketu i sačekao Eni da se odene. Nije izdržao bez ljubljenja. Eni je mnogo dobra riba - 'ajde to više-manje, ali usne su joj ko dušeci!
Nekako, u poslednje dve godine Filipovi periodi celibata bili su kraći od godinu dana.
Hoće to s demokratskim promenama.
Izašli su na nejako novembarsko podne držeći se za ruke u džepu njegovog čojanog kaputa kojeg je mnogo voleo. Filip je postao beskompromisni optimista.
Čoja je kul.

08.10.2004. u 05:39 | 6 Komentara | Print | # | ^

ljubav, ljubav, ljubav.... velika i mala

zao mi je sto ti ne pisem cesce.
jer ti to zasluzujes.

ipak, zivot nas nosi.
obaveze zovu, rasporedi se gomilaju, ah te aktivnosti.

voleo bih da sam bogat, recimo.
tada ne bih morao da radim.
vec bih po ceo dan mislio, spavao, citao, pisao, slusao muziku, trazio po internetu zanimljive ljude, tekstove, analize, komentare i clanke.
bio bi to DIVAN ispunjen burzujski zivot.

a nakon toga bismo imali niz prica, romana i scenarija koja bih napisao.

pomahnitao sam, ali ti, mislim da ne gresim, razumes moje bunilo.
naposletku, ti me volis.
kao bice, mislim.

tesko mi je, ipak idem dalje.
snaga u meni je nemerljiva i jaci sam od bilo koga koga poznajem.
zapalicu svet mojim idejama. to znam.
sada se odmaram. jako sam se trosio.
odmaram se da osvojim svet.

ne volim nikoga, mada volim sve. sve vas.
sve svoje poznanike, nekad zvane prijatelje, sve svoje ljubavi, sve svoje mrznje. svakog volim.
ali sebe najvise.
sebi za dobro hitam napred, jer ima snage u grudima, toliko da se srusi svet.
i ponovo izgradi.

ova me muzika iz tog predivnog filma 'izgubljeno u prevodu' opcinjava, ti talasi koji sume, okean je divna stvar, mada ga nisam, niti cu, ikada video.
ustvari - hocu. videcu okean.
ako nista, a ono ako budem isao preko crkve na docek nove godine u lisabon, recimo.
nije losa ta crkva.
tad mladez moze videt sveta.
pa i ostati u istom.
ako je pametna.
a posto nije, onda se vraca u svoje bedne sorove i ljubi svoje uske sokake, kao najmilije i jedine avenije, iako one to nisu.
to je zato jer su bedni.

"moja kucica, moja slobodica."
a kucica je svaka stambena jedinica koja ima krov u kojoj se ti nalazis.
pa makar bila i pokraj okeana.
u velikoj sam dilemi. i ne samo to.
na zivotnoj raskrsnici.
toliko divnih stambenih jedinica, ali i cetvrti, diljem ovog malog plavozelenog planeta, a mi se gurkamo oko jednog ratka, recimo, mladica.
zamisli.
pa kako ces, pitam ja sebe, ikada napisati film, ako si tako mali.
tako mali, kao miso, recimo, kovac.
hoces kao on pevati jeftine ljubice i biti, isto kao on, recimo, zauvek nesrecan i glup?
e, pa neces.
neces, jer ti nisi, kako rece matija, valjda, beckovic, vise mali.
nema nikog da ti greje supu i kupi kaladont, zimske carape i cediljku za testo.
sve, dakle, moras sam.
i zato je zivot, kako rece emir, varamlise, kusturica, cudo.
jer je tvoj.
i iskljucivo tvoj.
i svaki dan ce biti onakav kakvim ga ti napravis da bude.
jer je sve, slozimo se, stanje uma.
pa ako hoces nesrecu i jad, a ono ti cemeran svaki dan.
zelis li srecu i veselje, ima da prstis od radosti.
i to je to.
ipak, magnolija je, zasto samo ovako skacem s teme na temu, veliki film za moj mali um, veliki i znacajan film i zato svaki dan, kao vernik, pomislim na Istinu koju propagira taj film, a ona kaze - ljubav je u nama. i imamo je svi, bez obzira na sve.
ima je u svima nama, samo ceka da se probudi.
samo treba neko da je probudi.
a onda ona, kao azdaja, dal' dvoglava ili ne, ide i prozdire sve.
sve sto ne valja.
i zato je divna, jer nas lisava efemerija svakodnevlja, o veliki zigmanove, prozivam te, u 3.19h.

ako je probudjena, brane nestaju sve. kao u pesmici prljavog kazalista
(svi smo nekad slusali prljavce, jer su tako pateticno prljavi).

ljubav, ljubav, ljubav.... velika i mala.

08.10.2004. u 04:03 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

  listopad, 2004  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga


Moje bunilo delim s Vama,
sasvim besplatno

Linkovi



Blog.hr

Forum.hr

Monitor.hr

Kuglana

DOP

ARKZIN

URBAN

I jos blogova


Ruža

Ptica

Eni

Lebov

Vočko

Istinski omiljeni sajtovi



XXII vek je DOSAO

Revolucija